Postoje ti neki gradovi koji su ljubav sami za sebe. Ljubav na prvi pogled. Postoje ta neka mjesta koja ti ukradu srce, odmah. Postoje i ona za koja je potrebno duže upoznavanje da do ljubavi dođe. Neke gradove jedva čekamo vidjeti opet i vraćamo im se uvijek iznova. U neke više nikada ne želimo zakoračiti.
I postoje ti neki gradovi za koje znaš već dok njima koračaš da bi mogao i ostati. Zauvijek. Zamišljaš kako baš na tom uglu te neko ljubi iza uha, da subotom na tržnici biraš cvijeće od onih ogrubjelih, suncem opaljenih ruku koje su ga baš to jutro brale i pjevušile dok on kupuje ribu. Zamišljaš umrljana dječja lica i ruke sladoledom od divlje naranče koja raste ispod prozora. I kako čitaš knjigu na klupici kraj mora i dišeš sreću.
Postoje ti gradovi koji imaju čudnu moć da ti u glavi, u jednoj sekundi vremena izvrte film najskrivenijih želja i maštanja. Ne crno-bijeli, već u najdivnijim bojama.
Točno to je meni učinio Dubrovnik.
I kada pomislim da sam vidjela sve ljepote i sva čuda, servira mi neko novo. Iako nenadmašiv ljepotom i neopisiv riječima, sam Stradun i Stari Grad nisu Dubrovnik, ima tu još magije. Meni jedno od najčarobnijih mjesta je Arboretum u Trstenom.
Prošle godine, negdje u ovo vrijeme, ljetno i ljepljivo, već sam bila opasan Trudnosaurus Rex i brojala sitno da sitnije ne može kada sam prvi put zakoračila u tu bajku.
Ranim jutrom, prije svih. Sunce, zvuk prirode i mi.
Ne znam je li do barem malo svježijeg zraka ljetnim jutrima, ili do nevjerojatnih zvukova prirode, ili čak do moga uzbuđenja što ću napokon prošetati tuda (uvijek se nekako izmicalo) ili do same energije drveća koje vas pozdravi odmah na ulazu i nevjerojatnog mira odmah me obuzeo neopisivi spokoj.
A ženi u devetom mjesecu trudnoće, (ljetne trudnoće) i te kako taj spokoj nedostaje.
On mi je objašnjavao da je Arboretum jedini takav na hrvatskoj obali, osnovan na posjedu plemićke dubrovačke porodice, da je najstariji na svijetu, nabrajao imena i stoljeća a ja sam razmišljala kako su Arboretumom šetale dubrovačke plemkinje pod čipkastim suncobranima i čekale kapetane koji su neumorno donosili najneobičnije biljke i sjemena sa svih strana svijeta da zadive baš neku od njih.
Jesu li se bojale da neće doći? Jesu li se molile u kapelicama za mirno more i nebo bez oblaka? Umivale u fontani? Pjevušile dok su šetale tim neopisivim renesansnim vrtovima?
Jesu li se sastajali tu, ispod tih platana i kojih su se sve ljubavnih obećanja naslušala ta dva dobra starca?
Ništa ga nisam slušala. Nisam zapamtila niti jednu povijesnu činjenicu. Vrtjela sam filmove u glavi, udisala mir i miris i smijuljila se sve jačim udarcima u stomaku.
„Ovdje ćemo doći kad se beba rodi, znaš. Neka od početka zna da je raj tu, na zemlji.“
I došli smo.
Kolica su škriputala vrtovima, ganjali smo mačiće, udisali miris eukaliptusa. Skrili se od vrućina i uživali. Od svega, oduševljen je bio zlatnim ribicama u baroknoj fontani. Dok ih je pokušavao uhvatiti ručicama, pomislila sam kako te zlatne cure stvarno ispunjavaju želje.
Svoju ispunjenu držim u krilu.
I doći ćemo opet.
I opet.
P.S. Ovaj jedinstveni Arboretum s ljetnikovcem, fontanom s nimfama i Neptunom, akvadukt, kapelica i vidikovac s najnevjerojatnijim pogledom na more i otoke je savršena scenografija za ljubav.
