Živimo brzo.
Uvijek žurimo – na posao, na sastanke, na letove. Kasnimo, na zeleno svjetlo semafora, po djecu u vrtiće, na školske priredbe, na mamine rođendane.
Ne stižemo popiti kafu s najboljom prijateljicom mjesecima. Večeru s društvom odgađamo do narednog godišnjeg doba. Jer ima vremena, sutra ćemo…
Radimo kao mravi.
Kupujemo hrpu stvari koje nam ni ne trebaju. Novi telefon iako i stari radi sasvim dobro, fotelju jer je imaju svi iako će nama činiti gužvu. Putujemo na IN destinacije za koje realno nemamo novca, ali imamo dozvoljeni limit, zar ne?
Koliko samo puta drugima kažemo „požuri“? Koliko puta požurujemo djecu ujutro dok ih spremamo snene i još tople od sna za vrtiće i škole, i još se ljutimo jer se zaplakuju? Žurimo iz vrtića u park da bi se djeca čim prije izigrala pa da se što brže vratimo doma kako bi pravili večeru, požurili sve pospremiti i legli u krevet.
Pa da sutra možemo žuriti ispočetka.
I onda nas, iznenada, pokosi vijest da s nekima više nećemo moći popiti kafu koju odgađamo jer ga više nema. Jer je žurio kao i mi, jer je radio kao i mi, jer nije imao vremena kao ni mi. Jer je ispred njega bio život, kao i ispred nas. I tada, u tom trenutku obećamo sebi, shrvani tugom, prazninom i surovom realnošću života da ćemo sve drugačije. Da ćemo usporiti. Manje se brinuti a više uživati.
Da ćemo pobijediti zavist, lijenost, sebičnost, dvoličnost. Tuđu, a bogami i svoju.
Da ćemo manje trčati a više šetati. Živjeti danas a ne misliti kako ćemo sutra.
Da ćemo uživati u ljubavi, igrati se u blatu i upijati najiskrenije dječije osmjehe. Ostajati u parkiću zadnji, makar puhalo i makar nosići bili najcrveniji ikada.
Da ćemo uživati u promjenama godišnjih doba, a ne samo u prolazu dok jurimo na posao primjetiti da je opet sve zeleno.
Da ćemo otkačiti ono što se mora a što nam je teret, bili to ljudi ili situacije i raditi malo za promjenu ono što nas veseli. Zvati sve drage ljude, svaki dan i ne ostavljati druženja za sutra.
Obećamo da ćemo sve drugačije. Od ponedjeljka. A taj ponedjeljak je najveća šarena laža. S ponedeljcima si uvijek na gubitku. Zato, da počnemo odmah? Sada, s mjesta na kojem jesmo, jer ko od nas zna da sutra stvarno postoji?
Jedan mudar čovjek je rekao da imamo dva života: onaj drugi počinje u trenutku kada shvatimo da je život samo jedan.
Da budemo malo mudri za promjenu?
