Prve dane porodiljnog dopusta pravila sam planove, što ću sve napraviti, popraviti, urediti…
Sve ono što mjesecima ( i godinama, da se ne lažemo) odlažem sam ubacila u taj prazni raspored dana na pretek. Sve ono što želim probati a ne stižem, svi DIY projekti za koje kompletan materijal kupljen skuplja prašinu…
Pa ću početi vježbati, jer kada ako ne tad – cijela jedna godina, sami nas dvoje barem dok tata ne dođe doma s posla.
Uokvirit ću fotografije, čitati knjige, pisati blog i učiti novi strani jezik.
Jer 365 dana bez čekanja vikenda, 365 dana bez brige je li vani kiša pljušti ili samo pada, ili je jako vruće, 365 dana slobodnog vremena…
I onda sam se jedno probudila na uporno brbljanje iz krevetića do mene, napravila kafu i shvatila da to nije bilo koje jutro. To je tristo-šezdeset-treće jutro koje nisam morala nigdje. U kojem sam bila doma s već vragolastim dječakom.
Tristo-šezdeset-treće jutro u kojem nisam napravila ama baš ništa po planu.
Jer svaki put kad bi on zaspao a ja pomislila da je vrijeme da napokon napravim inventuru svih ormara, riješim se svih komada odjeće za „posebne prigode“ koje redovno dobiju nove komade (u doba facebooka i instagrama tko dva puta ide na svadbe isto obučen!?!) odustala bih i prije nego bi pokušala.
Umjesto toga, legla bih kraj njega i gledala ga kako spava.
Fotografije koje su čekale da se udome na neki od zidova, čekat će ipak neka bolja vremena. Nisam uokvirila niti jednu. Umjesto toga, napravila sam stotine i stotine novih.
Svi DIY projekti i dalje stoje samo u kutijama jer svaki put kada bih i pomislila da je to na redu, umjesto da se prihvatim posla – prihvatila bih se smjehuljka i pričala mu priče.
Vježbanje sam opravdavala dugim šetnjama i guranjem kolica uzbrdo, jer kupanje nije držanje bebe u naručju, iskrivljenih leđa dok se ono smije i pije more…
Ili ne daj Bože, plivanje.
Umjesto da radim trbušnjake, igrala sam se peek-a-boo dok me ne uhvati vrtoglavica.
Valjali smo se po podu satima.
Umjesto da isprobam sačuvane recepte. Skuham nam pošten obrok.
Kada bih imala koji sat viška, umjesto da ga potrošim na nešto više od osnovne higijene, ili da odgovorim na mailove zaboravljene danima – pisala sam mu pisma. Ili sam pisala o njemu.
Toliko puta sam na povratku iz šetnje razmišljala kako ću zaspati istog trena kada i on.
Umjesto toga, ispunjavala sam njegovu radosnicu.
Nebrojeno puta roba nije oprana, popeglana, kuća nije usisana niti je prašina obrisana, ručali smo svježe otvorene konzerve jer je on zaspao na mojim grudima a da ja nisam ni pomislila spustiti ga u krevetić.
On se neće sjećati da smo plesali od jutra. Da sam iz šetnji uporno vraćala neotvorene knjige.
Neće se sjećati da smo na plažu redovno dolazili prvi, i s nje prvi bježali doma. Neće se sjećati oduševljenja kada je počeo puzati ili kada je odgrizao svoj prvi zalogaj. Sam.
Neće se sjećati da sam pobijedila sebe stotinu puta samo da bi se on smijao. Neće se sjećati da sam ga satima držala u naručju i pitala se kako ću ga ikada pustiti.
Ali ja hoću.
A ta su sjećanja vrijednija od svih uramljenih fotografija.
P.S. Od stranih jezika jesam naučila jedan. Ovaj bu, da, brm, ma, bubu.
Ne smeta što njime pričamo samo moj dječak i ja.
