Nikada nisam bila u Grčkoj. Nije da mi nije na listi „places to go“, ali iskreno, nikad nije pri vrhu. Sve dok moja prijateljica Sandra, s mužem i klincima nije preselila u Grčku na određeno vrijeme.
Grčka kroz njene fotografije ili barem onaj dio u kojem je ona provodila dane – recimo da je na mojoj listi napravila izuzetan napredak.
Ne, nije ovo tekst o mjestima koje bih voljela posjetiti i zašto još nisam.
Tamo, u Grčkoj, Sandrin mlađi dječačić je prohodao i ona je podijelila divan grčki običaj za tu prigodu – Perpatopita/Pita hodalica. Pita hodalica je zapravo kolač koji se pravi u čast prvih dječijih koraka a kasnije dijeli rodbini i susjedima za što sretniju budućnost mališana.
Sjećam se da sam toliko bila oduševljena tim običajem, tako jednostavnim a tako divnim da sam o tome pričala s mojom nanom koja mi je, začuđena mojim vidnim odušeljenjem Grcima i njihovom domišljatošću, ispričala da su se u njeno vrijeme u Bosni pravile hurmašice (jednostavni kolač od brašna i šećera s agdom).
Dijete koje je prohodalo bi moralo ugaziti u barem jednu hurmašicu – da mu budu slatki koraci, a ostale su se dijelile dragim ljudima.
Pričala mi je i o crnogorskim običajima da se u kolač umijesi i novčić pa onaj ko ga nađe treba djetetu kupiti novu odjeću. Sjetila se da su se pravile i pite, postupaonice, preko koje je dijete opet trebalo preći prije nego se pita podijeli po susjedstvu.
Prvi djetetovi koraci se u svakom domu, na svakom kraju svijeta dočekuju s velikim uzbuđenjem. Taj trenutak kada se dijete uspravi i napravi prvi korak prema svijetu je znak da je usvojena najkomliciranija kretnja koju ljudsko tijelo može izvesti – uspravno hodanje. Jer da bi prohodalo – mala glavica i tijelo moraju uključiti i uskladiti rad velikog broja mišića i održavati ravnotežu na jednoj nozi dok je druga u zraku.
Od tog događaja se, s punim pravom pravi jedna mala kućna svečanost.
Svi ti običaji imaju jednu zajedničku stvar – bila to pita, kolač, tradicionalni ili obični čokoladni – slavili su sreću. Samo, nekada prije, ta sreća se dijelila. Kolači su se pravili da bi se, eto – podijelili.
Danas to tako lako zaboravljamo.
Moj dječak je sada mala hodalica. Mala ptica trkačica. Doduše, još malo nestabilna ali širok je Stradun.
Nisam tip za nikakve narodne običaje. Ali sam napravila kolač.
I podijelila rodbini i susjedima.
Kolač i sreću.
A uskoro će i on sam kucati na susjedova vrata, jer tamo živi VAU, VAU!
