RODITELJI U OPHODNJI: Istanbulska nevjerica

1186
istanbul

Kada smo odlučili da našu malu obitelj od dvoje proširimo barem za jednog člana (realno, i blizanci se događaju), odmah sam znala kakva mama želim biti. Ona koja je uvijek tu – da ljubi kad boli i da zvocka kad soba nije pospremljena. Temelj njihovog postojanja, sigurna luka i mirno more. Ona koja miluje kosu dok spavaju. Ona koja ih pušta da istražuju svijet i uči ih da je to bogatstvo neprocjenjivo.

Onda smo dobili bebu. Ja sam postala majka. I to majka koja nije uvijek ono što je planirala biti.

Jer dijete, jer muž, jer posao, jer dan koji nije ružičast, jer glavobolje, jer temperature.

Jer život.

zaljubljeni

Od prve, početne zamisli da nigdje nećemo otputovati bez klinca, jer razdvojiti se na par sati, a kamoli dana je jednostavno preteško – smo došli do jednoglasne odluka da jednom godišnje putujemo: nas dvoje sami.

Kad izgovorim da se radujem takvom putovanju i da mi je itekako potrebno, reakcije su svakakve – od kolutanja očiju i osuđivanja tipa „kako možeš ostaviti dijete, pa još je beba“, preko kolutanja očiju koje vide osuđivanje onih koji bez svoje djece ne putuju nigdje u mojim očima, do očiju koje sijevaju – „što si ga rađala kad ćeš svijetom hodati bez njega.“
Bez obzira na sva ta kolutanja, mi evo drugu godinu roditeljskog staža uspijevamo organizirati naše putovanje.

I znate što?

UŽIVAMO!

hrana

I ne, nije me sram to reći (niti napisati).

Ne ostavljamo Robija gladnog i žednog u mraku. Ostavljamo ga u najsigurnijim rukama na svijetu – onim istim koje su i od nas napravile ljude. On uživa možda i više nego mi sami. Ništa mu ne nedostaje. Nauči desetine novih riječi i kako da ruke briše maramicama a ne od trenirku.

A nama, koji se najveći dio našeg vremana (čitaj: svo naše vrijeme) trudimo da budemo najbolji roditelji koje dijete može imati – to, samo naše vrijeme znači mnogo više od par prospavanih noći u komadu. A dobro znamo što prospavana noć znači onima koji takvih u zadnjih dvije godine mogu i dalje nabrojati na prste ruku.

Bijeg od naše svakodnevne rutine nam otvori oči u nekom smjeru koji smo ignorirali. Držimo se za ruke dok šetamo nekim novim ulicama. Kao nekada prije.

jelo

Sjednemo u sve i jedan simpatični kafić koji nam je usput. Popijemo par čaša vina više. Kao nekada prije. U restoranima naručujemo hranu koju ne znamo niti izgovoriti i dijelimo porcije. Jedemo kad smo gladni. Naše večere su uz svijeće, bez suza, ubjeđivanja i famoznog ABC KIDS TV-a. Kao nekada prije.

Par dana smo opet samo nas dvoje, kao na početku.Par dana provodimo vrijeme onako kako nama paše. I osjećaj je divan. Toliko divan da skoro pa uspijem zaboraviti ono kruljenje želuca kada se ranim jutrom iskradamo iz kuće, najtiše što možemo, s koferima u rukama.

Nerovoza želuca jer ga neću čuti ako plače. Šta ako ga nešto zaboli a ja nisam tu? Šta ako mu budemo toliko nedostajali da bude tužan sve te dane? Nerovoza želuca jer će se kroz par sati probuditi a ja nisam tu?

O da, osjećaj je divan. Samo nas dvoje. Par dana koji tako brzo prolete.

Ali ništa nije kao nekada.

Sada, na našim putovanjima, ja se sve više divim uređenim dječijim parkovima nego palačama velikih sultana a on u trgovinama na dječijem odjelu (jer tamo idemo prvo) zabavlja i krevelji se tuđoj djeci. Jer na svim trgovima zamišljamo kako bi on bio oduševljen fontanama i kako bi ganjao golubove.

istanbulska dzamija

Ništa nije kao nekada. I ne treba biti. Mi smo roditelji jednog divnog dječaka. Koji osjete potrebu da ponekad, makar jednom u godini, budu sami dva dana. Divno je pobjeći na par dana. Ali kad te čeka par tamnih okruglih očiju – još divnije se vratiti doma.

Taj osjećaj, kada nam potrči u naručje nakon što nas ugleda na vratima je neprocjenjiv, a ti dani bez njega najveća potvrda da ništa radije ne bismo bili nego – roditelji.

P.S. Istanbul nije lijep na način na koji su lijepi europski gradovi. Nije uređen, nije „u liniji“. Istanbul nije uglađen. Istanbul je moćan. Istanbul je živ. Osvoji te životom koji izbija gdje god da okreneš glavu. Kada te rijeka ljudi u Istiklal ulici ponese, shvatiš koliko je Istanbul veliki. I koliko si ti mali pod zvjezdama.

I dok tako malen u velikom Stambolu piješ čaj u jednoj od milijun malih tea/coffee shopova primjetiš da je turska kafa mit – jer Turci piju čaj. I da Turci ne puše kao Turci.

Pa kažeš: „Ne vjerujem svojim očima. Dolazimo opet, ali sljedeći put s Robijem…“

BONUS!
We have the best accommodation deals in Dubrovnik!

Booking.com
SHARE
Previous articleMAJČIN DAN: Dan koji boli…