Svaki par zaslužuje svoje ime: A KAKO SE VAŠE ZOVU?

1478
kako se zovu vase

Duže vremena potrošimo birajući idealne grudnjake u kojima će stanovati.
Balconette da se ne vidi razmak između, sa izmjenjivim jastučićima da ih izjednačimo, sa žicom ili bez, push-up jer kako će se drugačije vidjeti, sportski da ih drži na mjestu, čipkani ili pamučni, samostojeći ili bez punjenja.

Toliko izbora.

Rijetko izaberemo da ih pregledamo. Ako ih ikada pregledamo.

Duže vremena se žalimo prijateljicama kako su male, velike, drugačije nakon dojenja, ne stoje, vuče ih gravitacija i crni đavo nego što ih zaista promatramo.
Onako, jedan-na-jedan pred ogledalom.

Duže vremena biramo idealan kupaći kostim. Onaj u kojem se neće vidjeti naborana koža, par strija i ona jedna uvijek veća od druge nego što smo ikada provele pipkajući ih pod tušem.

Svaka od nas je barem jednom u životu potrošila par minuta vremena misleći jesu li njemu taman ili će ostati praznih šaka. Par minuta sasvim dovoljnih da zakažemo pregled telefonom.

Nakon što je moj sin dobio u prvih mjesec dana skoro dva kila isključivo dojenjem – po prvi put sam počela drugačije razmišljati o svojim grudima. Daju malom živom biću hranu. Snagu. Imunitet.

Održavaju jedan novi život.
Kako se zovu vase

A mogu jedan i uzeti ako ne pripazim. Moj.

Toliko sam ih počela cijeniti da sam im dala imena – Šejla i Lejla. I javno sam to objavila, zajedno uz fotografiju na kojem dojim svoje čedo.

Naravno da sam odmah preispitivala umjesnost te objave, tako osobne. Pitala sam se kako će na to gledati moje kolege, prijatelji mojih roditelja, kolege moga muža i je li zaista svi oni moraju znati da sam pobijedila strah od dojenja bilo gdje u javnosti? I koliko sam blesava da moje grudi imaju imena?

Hoće li im biti neugodno?
Kome je to bitno?

Nakon toliko pozitivnih komentara, komentara da su neke druge žene počele cijeniti svoje tijelo i pobijedile svoje strahove samo zbog mojih riječi su me umirile.
Jer, sramota je pokazati komad kože dok dojiš dijete. Nije sramota pokazati sve što imaš u dekolteu.

Još uvijek se na blagajnama širom zemlje skrivaju tamponi kao kazneno djelo i ulošci stavljaju u neprozirne vrećice. Šuti se o zloćudnim bolestima, kriju se i opisuju nekim drugim riječima.

Zašto?

Samopregled dojki je sastavni dio svakodnevnice. Trebao bi biti rutina – kao pranje zuba.

Odlučili ste podijeliti na internetima, fejsbucima I instagramima ono što vam je bitno – novu manikuru, kaput ili čizme? Selfie s putovanja? Osmijeh djeteta? Ono što vas veseli – samo naprijed.

I ja dijelim fragmente svog života. Danas je to ultrazvuk grudi. Jer te moje cure su dale i više od najviše. Jer će možda neko ovo pročitati pa zakazati termin. Neka će dignuti ruke u zrak dok čita. Neka druga će skinuti grudnjak odmah s vrata pa ih pošteno ispipkati pod tušem. Nečiji će se muž nasmijati pa pitati svoju suprugu – a kad su “naše Lejle pošle na pregled?

Jer kad su ovakve stvari u pitanju – sramu mjesta nema.

Ispipaj ih.

Uspavajte djecu, upalite svijeće, popijte po čašu vina pa pusti njega da ih ispipa. A ti digni ruke visoko iznad glave I nemoj se smijati.

Sve bitke su teške. Sve bitke, nažalost, ne vode pobjedi.

Bolje je spriječiti nego liječiti. A i liječiti je lakše na vrijeme.

Što više pričamo o pregledu grudi, više nam grudi ostaje. Sačuvanih od tog strašnog raka.

Za pipkanje.
Za ljubljenje.
Za hranjenje.
Za voljenje.

Nije samo ovaj mjesec borba. Svaki je…

Kako se Vaše zovu? Kad ste ih zadnji put vodile na pregled?