Na prste jedne ruke mogu izbrojati noći koje je prespavao u komadu.
Bez pretjerivanja, baš bukvalno, na prste.
Pet.
Pet puta je prespavao noć. Mi jednu noć manje – onu prvu koju smo se budili svako malo da provjerimo diše li . Trzali iz sna, točnije.
Najmrže, i u isto vrijeme najčešće pitanje u mom ne tako dugom stažu majčinstva je upravo: spava li cijelu noć. Kao da nije dovoljno što ne spava nego još moraš to nekome (najčešće nekome nebitnom) objašnjavati i slušati savjete koje ne tražiš (a možda je gladan!?!) ili još gore, duge uzdahe sažaljenja.
Zadnjih dana (bolje rečeno noći) probudi se oko 2h ujutro. I narednih pola sata se „roštilja“. Vrti se po krevetiću i uzdiše, sa sve zatvorenim očima. Malo sjedne, malo kenjka, malo se smije ali oči ne otvara. Nekada samo pola sata, ako smo sretni, nekada dva ako baš nije naš dan, pardon – noć.
Ljuljamo na nogama dok neko ne kapitulira, on ili mi.
Ujutro se dižemo kao utvare i sudaramo na putu do kupaonice. Pa opet, oboje gledamo u njega dok spava i mislimo se – kako ga sada probuditi za vrtić kad je tako ušećerio?
Jednom će, znam, doći noć koju će prespavati. I noć iza nje. I još jedna.
Doći će noć u kojoj će se na prstima ušunjati u naš krevet i sklupčati se tati ispod ruke. Ali će doći i dan u kojem će htjeti spavati u svojoj sobi i mi se više nećemo buditi iskrivljenog vrata ali s pogledom na najljepše male obraze svijeta. I bit će nam žao.
Ne tako davno, budio se noću desetine puta. Kolutala sam očima, žalila se na neispavanost i plakala od umora a sada mi tako nedostaju te noći kada se stisne u mome naručju, zvuk dok doji, osmijeh kada završi i izraz lica kada smiren i sretan zaspi.
Plakala sam kad sam ga dojila zadnji put, i držala dugo u naručju nakon što je zaspao. Već tada mi je nedostajao taj osjećaj. Za to sam barem znala da je zadnji put, da je odluka moja.
Jednom će doći dan u kojem ga neću ljuljuškati na nogama da zaspi i neću mu čitati prije spavanja. Zaspat će sam.
Jednog dana neće pružati ruke prema meni da ga uzmem u naručje nego će poći sam. S police će moći dokučiti sve, i imat će svoj ključ od kuće. „Kad si sretan“ neće biti njegova najdraža pjesma i mi ćemo mu je jednom otpjevati zadnji put a da nećemo ni znati da je zadnji.
Pa čak i sve ono što nam je mrsko, kao prljave pelene, jednom će nam nedostajati, makar na momenat.
Ja ću uvijek biti mama, ali on neće biti mali smotuljak od 4 kila, bez ijednog zuba koji se smije kada kažem BUUU i spava svaku noć u 20h.
Zato večeras kad se probudi u 2h, ljuljat ćemo ga jer on treba nas da zaspi. I makar se sudarali na putu do kupaonice svako jutro, ne želim da nas ikada prestane trebati.
Jer, ja želim da odraste. Želim da odraste u hrabrog, ljubaznog i osjećajnog čovjeka koji će biti samostalan.
Ali i tada, želim da zna da smo tu kada nas treba.
I u 2h ujutro.
Posebno u 2h ujutro.
P.S. Možda prerastu naše naručje, ali teško da ikada prerastu naša srca!
