23.11.2015. Sarajevo
100
Ne znam da li ćeš i kada ćeš doći.
Volim misliti da ćeš doći čim prije.
Ne znam i ne mogu pretpostaviti kako ćeš izgledati, ni na koga ćeš ličiti.
Da li ćeš kao ja imati čulaste uši i sitni nosić a ogromne ruke, muške dlanove kao da poručuješ – mogu ja sve što želim. Hoćeš li naslijediti tersluk a opet znati s riječima?
Hoćeš li, kao i ja, vjerovati da u svima postoji neko dobro i da su ljudi zapravo vrlo romantični ali živimo u neromantičnom dobu?
Ili ćeš, kao i ćaća ti, imati širok osmijeh koji prepoznaje zlice i ne vjeruje praznim pričama i srce veličine seoskog bunara, nikad presušenog iz kojeg uvijek izvlače pune kofe smijeha?
Ili možda, pomalo od oboje, pa će kuća uvijek biti puna grlatog smijeha, neprekidne priče i zvukova gitare.
Kako god, bit ćeš sretan. Ili sretna!
Bit ćeš, jer ćeš od prvog dana svog života učiti kako je ljubav jedino što ti treba.
I da nije bitno nikad gdje si, nego s kim si.
Da dom nisu četiri zida ispunjena skupim umjetničkim slikama, nego prostor unutar tih zidova ispunjen ljubavlju. Da geografske granice ne znače ništa. ( Nemoj nikom reći, shvatićeš već, ja ti ionako nisam nešto s geografijom.)
Da nije bitno kako se neko zove, nego kako tebe zove.
Znam da ništa sada ne razumiješ, ali sve ću da ti objasnim.
Imam 100 dana da ti objasnim odakle ti.
100 noći da ti pišem kako je tvoja mater, mahnita i blesava, upoznala tvog tatu, još blesavijeg od nje same i kako su se te njihove blesavosti prepoznale i zaljubile do te mjere da nisu htjeli odustati. Od tebe, iz budućnosti.
100 dana ću ti objašnjavati zašto je bitno voljeti.
100 dana ću ti pisati o stvarima koje možda po današnjim svjetskim mjerilima ne znače ama baš ništa, a tvojim budućim roditeljima su najvažnije na svijetu. Pisat ću ti o ljepotama prošlih dana i o strahovima za buduće.
Jer za 100 dana, tvoja buduća mama se seli kod tvog budućeg tate.
U jedan od najljepših gradova svijeta.
Hej, zauvijek nije strašna riječ, nema te čega biti strah od zauvijek.
A i rodit ćeš se na moru.
To će biti tvoj Grad. Tvoj dom.
Zaljubit ćeš se u njega, obećavam.
Baš kao i ja….
18.09.2018, Dubrovnik
Prije tačno sedam dana proslavili smo tvoj prvi rođendan. Uz puno smijeha i divnih ljudi koji te vole.
Onih mojih 100 dana ispisanih na papirima koji su mi stizali pod ruku tih dana u kaosu selidbe, spremljeni su u kutiju koju ćeš, nadam se, često otvarati.
Možda smo ti dali život ali ti si nas naučio živjeti. Možda sam ti kroz stotinu pisama dala kratke upute kroz život, ali samo ti si taj koji će ih dopunjavati, kršiti i ispravljati. Pravit ćeš iste greške jer rijetko tko na tuđima uči.
Ipak, jednu stvar će ti svako slovo garantirati – nikad nemoj prestati sanjati i maštati.
SNOVI SE OSTVARUJU.
Vidiš i po prvoj rečenici… ❤️
