Dani su dugi. A brzo prolaze.
U našoj kući jutra su, malo je reći, hektična. Kao i alarm, glasni smo I iritantni: gdje mi je košulja, ne na haljinu, pa pogledaj malo gdje sjediš!!! Jesi Ii mu napravila(o) čaj? Šta će ovo dijete jutros obući? Kako je vani, puše li? – otkud znam, pa i ja sam kao i ti unutra! Pa pogledaj, majku mu…
U vraga, nisam mu spremila ruksak za vrtić. Jesi spakirao ručak?
Ups, moram u wc. Ej, pravo uključi mašinu…
Vildana, sin nam se ukakio. Opet? Opet – i tvoj je red za presvlačenje!
Nakon radnog dana od 8+ sati, igranja u parkiću i šetnje iza vrtića, kupanja, večere i hrpe suđa za oprati jedino što želim je vreo tuš i mekan jastuk. I par sati sna bez prekida.
Ima i onih dana kada smo svi poletni, sretni, nimalo umorni pa bi ta popodneva sve – šetali, malo pjevali i svirali, družili se s ljudima koje nismo odavno vidjeli, išli u spenzu i napokon pospremili balkon.
Pa napravimo pola s to-do liste i budemo presretni. Uspavamo dijete na vrijeme i imamo dejt. Muzika, boca vina, fini zalogajčići i prigušena svijetla. Spremni da zagrlimo i nešto drugo osim jastuka. Spremni za malo magije.
Murphy je neki skroz zeznut tip, da ne kažem onu drugu riječ koja bolje paše, i rijetko kad može bez njega – takvim noćima dejt biva prekinut glasnim plakanjem iz susjedne sobe gdje ne pomaže ni bočica, ni najdraži zeko, ni uspavanke.
Ne, on bi da legne na tatu i tako spava.
O da, i mama bi, sine ali…
Gdje je tu romantika? Zanos? Ono vrijeme koje treba odvojiti za partnera koje je uvijek napisano boldanim slovima u svim knjigama i člancima?
Vrijeme u kojem se raspiruje strast i vatra?
Iskreno, dok ga gledam kako spava na tatinim prsima, spokojan i rumenih obraza ni ne pomislim na zanos i romantiku. Mislim samo kako sam ljubav umnožila. Ne vidim onog dečka koji je prelazio kilometre po snijegu da bi za Valentinovo zajedno sa mnom maštao o budućnosti. Vidim muškarca koji je, uprkos snijegu, održao sva svoja obećanja.
Ispred sebe tada imam dokaz kako se maštati treba. Kako se maštati smije. Kako se maštati mora.
Kada ga spusti u krevetić, u pet sekundi oboje smo u zemlji snova.
Jer to je jednostavno to.
Brak.
Jedan običan dobri brak.
Onaj u kojem zajedno odgajamo malog čovjeka i s njim skupa odrastamo. U kojem učimo da obitelj treba držati na okupu. Da to niije uvijek lako. I da smo mi ta obitelj.
Da nekada jedino što onom drugom treba je krevet, i san.
I da se ništa posebno ne mora (i vjerovatno neće) desiti iza zatvorenih vrata spavaće sobe na famozni dan zaljubljenih. Neće biti nikakvog posebnog rublja već obične dobre pamučne bokserice.
Neće biti čokoladica u obliku srca. Neće biti ni fancy restorana s menijem na pjenici od nečega, niti novog komada nakita. Neće biti samo zato jer je Valentinovo i jer je to dan od poklona (nepotrebnih, koji se u 99% slučajeva kupuju iz zajedničkog budžeta).
Kupit ću mu komad mesa, onaj odležani o kojem priča mjesecima. On će meni kupiti bocu najdražeg vina. Shopping ćemo obaviti zajedno i sve platiti onom karticom na kojoj ima love. Napravit ćemo ručak, pa se posvađati za stolom jer on misli da puštam dijete da baca hranu a ja mislim je to proces učenja kako samostalno jesti.
Kad maleni zaspi, otvorit ćemo bocu. Sjesti ispred TV-a. Ćutati par minuta dok nam vino ne zarumeni obraze i dok neko prvi ne kaže – ja sam sretna/an.
Opet ćemo zaspati prije 22h. Iako sam sebi obećala da će me jutrima dočekivati prazno pilo, neoprano posuđe će čekati jutro.
I sve to ćemo napraviti 15.veljače jer 14og moram u zubara.
Čvrsto vjerujem da brakovi/veze pucaju ne jer se u spavaćoj sobi ne dešava ništa, nego jer se u glavi i srcu prestane dešavati. Tražiti romantiku, preispitivati strast prema napisanim navodima nepoznatih ljudi ili pod pritiskom dana zaljubljenih je gubljenje dragocjenog vremena.
Uživati u momentu i prigrliti svaku priliku koja se pruža je put koji ja biram. Najbolje od svega – biram je svaki dan iznova.
P.S. Prema nekim istraživanjima čak 17% beba je začeto tokom tjedna u kojem je Valentinovo. U studenom ćemo vidjeti tko je što radio za Valentinovo.
