Biti miljama daleko od doma često zna biti teško, ali postoje i iznimke. Te iznimke naučile su kako život u starnoj zemlji ima svojih prednosti i mana, a jedna od najvažnijih stvari je ostati svoj i s dvije noge čvrsto na zemlji. Upravo takva je i naša Dora Predojević, studentica zadnje godine Turkologije i Ukrajinistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te prevoditeljica i office manager u jednoj turskoj firmi. Dora baš uvijek pršti pozitivom, a iza lijepog osmjeha krije se izuzetno zanimljiva priča… U ovom poslu naučila sam da je ljude s dobrom pričom uvijek najbolje pustiti da je sami ispričaju, pogotovo ako se radi i o ljubavi. Baš zato, ovu priču o čarobnom Istanbulu, za GoDubrovnik, ispričat će vam Dora, djevojka čiji je drugi dom upravo ovaj mistični grad …
Uvijek kad me pitaju da nešto napišem, slova se miješaju, rečenice zaboravljaju… Osim kada je tema Istanbul. Nekad čak mislim da je moja zadaća širiti ljubav prema tom gradu i toj državi. Riječ je, naravno, o Turskoj. Moj prvi dodir s tim gradom bio je 2009. godine kad sam bila u srednjoj školi. Sjećam se isto tako što mi je mama rekla, da gdje ću, kud’ ću tamo… Bila sam odlučna i otišla.
Kako je sve počelo…
Čim sam kročila u ovaj grad, istog sam trena shvatila da je to jednostavno – to. Sve što se može Turskoj i Istanbulu prigovoriti mene je privuklo. Buka, gužva, vreva, promet… Znala sam da je to mjesto za mene. Nakon predivnih mjesec dana provedenih tamo odlučila sam upisati turski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bez sumnje bila je to najbolja odluka koju sam ikad donijela. I studij Turkologije priuštio mi je nezaboravna iskustva, poput ljetne škole u bivšem gradu Troji, današnjem Çanakkaleu, Erasmus programa na kojem sam provela 6 mjeseci na jednom istanbulskom sveučilištu i lutala bespućima tih malih ulica bez kraja, koje čak ni Turci ne mogu zapamtiti. Bez Istanbula i Turske danas ne bih bila ista Dora. Da skupim sve novce koje sam potrošila samo na putovanja baš u tu čudesnu zemlju, mogu reći da sam mogla proputovati cijeli svijet, i to dvaput. Ali vrijedilo je.
“Idi pa jedi!”
Mnogi me pitaju što to ima tako posebno u tom gradu a ja im odgovaram; „Idi pa vidi.“ Ne bi bilo zgorega ni reći; „Idi pa jedi.“ Spomenuti Istanbul ili općenito Tursku a ne spomenuti gastronomiju bio bi grijeh. Za one slabijeg želuca ili ljude koji više vole nezačinjeno preporučila bih da izbjegavaju tursku hranu. Kaže se; „Kakvi ljudi, takva i hrana“, i to definitivno stoji. Pa ne postoji Spice Bazaar u Istanbulu stoljećima uzalud. Prolazeći Grand Bazaarom ili Spice Bazaarom( Kapalı Çarşı i Mısır Çarşı) možete mirisati začine za koje nikada u životu niste čuli.
To bi ujedno bilo jedno od mojih najdražih mjesta u gradu. Sve te zove da probaš, boje, mirisi, isto kao i prodavači koji te povlače za rukav i obraćaju ti se na sto različitih jezika pokušavajući pogoditi odakle dolaziš. Na putu prema Spice Baazaru proći ćete Galata mostom, ispod kojeg možete kušati najbolji street food u Turskoj. Ribari koji su ribu uhvatili upravo na tom mostu prave najbolje riblje sendviče (balık ekmek) u koji „bace“ ribu s gradela, gomilu salate i umak od šipka. Za taj specijalitet platit ćete oko 15ak kuna, a cijelim putem bit ćete sretni k’o malo dijete. Ako usput sretnete Murat abija, pozdravite ga od mene. Tamo možete popiti i najbolju tursku kavu ali i neizostavan crni čaj kojeg Turci, bez pretjerivanja, piju čak 15 puta dnevno! Za one jačeg želuca preporučila bih, ujedno i moj omiljeni turski specijalitet, kokoreꞔ, sitno narezane iznutrice sa začinima i povrćem u kruhu. Tko to pojede, taj je pravi Turčin! 🙂
“Isti osjećaj koji imam u našem Gradu, imam i tamo.”
Najbolji pogled koji možete imati na Zlatni rog je s kule Galata, izgrađene davne 528. godine, i baš ona je jedan od vječnih simbola Istanbula. Upravo Galata me nekako asocira na Grad, jer i u našem Gradu koračamo istim ulicama kojima su koračali knezovi, dragomani, ratnici… Povijest je prisutna u svakom istanbulskom kamenu. Osjećaj kad se ukrcaš na vapur u Europi, a izađeš u Aziji, sveprisutna pozitivna energija ljudi u tom gradu koji nikad ne spava, uvijek ista začuđenost kad shvatiš da te taj isti grad svaki dan iznenadi nečim novim… To su razlozi zašto uvijek iznova biram Istanbul. Grad koji te nikad ne ostavlja samog. Taj isti osjećaj koji imam u Dubrovniku, imam i tamo. Kao da me moj Grad poslao u neke nove pustolovine.
A ljubav?
Najveći razlog za vraćanje tamo je, pogađate, ljubavna priča. Pa tko je čuo za neku dobru storiju bez ljubavne note? To je još jedan od razloga zašto se tako teško odvajam od Istanbula. Baš kao i u mnogobrojnim turskim sapunicama, svaki rastanak od Istanbula ima neku tužnu glazbu u sebi. Upravo zato je i svaki odlazak tamo najveća radost.
I onda postaneš lokalac…
Biti stranac u Istanbulu itekako je lijepo, i ima svojih prednosti. Danas se često znam uhvatiti kako upravo ja objašnjavam kako doći do neke ulice, kvarta, kojim autobusom… To mogu zahvaliti upravo tome što sam poput japanskog turista trčakarala s fotoaparatom okolo/naokolo, gubeći se bezbroj puta. Tu sam osjetila toplinu turskog naroda, moljakajući dunda koji vozi dolmuš (mali kombi u funkciji autobusa u kojeg se naguraju 103 osobe, a zapravo je za 10!) da me pusti „samo trideset stanica“ jer nisam dignula s bankomata. I nikad nisam čula ne.
Turci, kao narod, su gostoljubivi, ljubazni, srdačni, a najviše ih raduje kad neki stranac/strankinja govori njihovim jezikom (možda me upravo to izvuklo). Iako je Istanbul grad od skoro 20 milijuna stanovnika, nikad nisam imala nikakvu neugodnost, baš suprotno. Sve u svemu, Istanbul nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Kući ćete otići prepuni dojmova. U Istanbul ćete se toliko zaljubiti i vratiti mu se bar 30 puta, ili ga više nikad nećete posjetiti. Nema između.
Mislim da sam ja ipak odabrala ovo prvo.
Photos: Dora Predojevic & 123rf.com
