Kad smo se na Staru godinu, moj zaručnik i ja, uputili na romantično putovanje u Budimpeštu, znali smo da nas očekuje par jako hladnih dana ali nismo ni sanjali da ćemo se na novogodišnje jutro probuditi na -17. Budući da sam u jednom periodu živjela u SAD-u prilično blizu Kanadskoj granici, jako dobro znam što su hladne zime i dosadni snježni dani koji ubijaju svaku volju za normalnim dnevnim aktivnostima, ali nikako nisam bila spremna za ono što nas je dočekalo u Mađarskoj metropoli. No, krenimo od početka. Proveli smo par jako veselih dana u Zagrebu, rezervirali odličan smještaj u Budimpešti i po preporuci prijatelja, ukrcali se na vlak. Vožnja u kupeu vlaka je trebala biti “doživljaj, udobna, zanimljiva i lagana”, i zaista je to i bila. Prvih sat vremena.
A onda se naš kupe počeo puniti putnicima iz Mađarskih sela. Prvo su ušla dva putnika, a zatim i dvije punašne bakice s deset vrećica i četiri torbe. U kupeu nije bilo ni zraka ni mjesta, a one ni nakon pet sati vožnje nisu prestale glasno razgovarati na mađarskom (koji btw. ubija). Jednoglasno smo zaključili : “Trebali smo ići autom.” Put do Budimpešte bio je dosadan i dug; kroz prozor vlaka gledali smo kako se redaju sela, zaseoci i njive, stare oronule drvene kuće i tek pokoji spomenik iz sovjetske ere. Fascinantno.
Umorni i pomalo naživcirani jedva smo i primijetili kako se krajolik počeo mijenjati. Pred našim očima počele su se izmjenjivati neke nove slike; raskošna arhitektura, visoke, lijepe zgrade i rezidencijalne četvrti bile su uvod u ono zbog čega smo došli.
Budimpešta ili kako je odmilja zovu – kraljica Dunava. Od svih deset zemalja i četiri prijestolnice kroz koje teče snažni Dunav, veličanstvena Budimpešta, s devet predivnih mostova, zasigurno je najljepša. To je grad prepun monumentalnih građevina, prekrasnih crkvi i bazilika, uskih uličica, poznat po mnogobrojnim ljekovitim termama, odličnoj hrani i uzbudljivom noćnom životu. S lijeve strane nalazi se brdoviti, nacionalni i konzervativni Budim, a s desne ravna i liberalna Pešta. Zajedno tvore savršenu cjelinu – grad Budimpeštu, meku civilizacije i kulture, muzu generacija umjetnika.
Prvo oduševljenje izazvao je sami željeznički kolodvor koji izgleda kao da je ispao iz filma o Harry Potteru, ali zbog prtljage i hladnoće još nam nije bilo do razgledanja… Kako je bila Stara godina, na ulicama se već uveliko pilo i slavilo. Požurili smo prema podzemnoj željeznici kako bi što prije stigli u hotel. Podzemna željeznica jako dobro povezuje Budimpeštu, i nije se teško u njoj snaći.
Kad ulazite u Boscolo Budapest Hotel, zapravo ulazite u arhitektonsko umjetničko djelo, u kojem su suvremeni dizajn i povijesna arhitektura stvorili skladnu simbiozu.
Ovaj hotel savršeno utjelovljuje dušu grada. Maksimalna udobnost uz elegantan i rafiniran interijer; mramor, bronca, drevne freske, u skladnoj kombinaciji s kristalom i čelikom, materijalima tipičnim za moderni dizajn.
Ovo arhitektonsko remek-djelo je od visoke umjetničke vrijednosti i društvenog interesa – i to toliko, da je zaštićeno od Belle Arti (Fine Arts).
Kratko smo se odmorili i nestrpljivo uputili prema centru grada. Kad kažem centar mislim na ulicu Vaci. Žila kucavica Budimpešte s jedne strane vrvi lijepim izlozima skupih prodavaonica i robnih brendova H&M-a, Zare, C&A… a s druge strane ulice nalaze se restorani, kafići i mnogobrojne suvenirnice.
Ulice su sad već bile prepune ljudi koji su se uputili na doček Nove Godine, ali nama nije bilo do gužve i buke pa smo u ulovili stol u jednom malom talijanskom restoranu u kojem smo jako dobro večerali. Nakon večere, kupili smo bocu šampanjca i uputili se u hotel, gdje smo dočekali Novu godinu bez puno pompe. Bio je to naš najmirniji i najbolji doček dosad. Pogotovo zato što smo se ujutro probudili rano i doručkovali bez klasične novogodišnje glavobolje.
Dan je bio pred nama, i odlučili smo ga maksimalno iskoristiti. Kupili smo samo nekoliko kartica za podzemnu željeznicu, jer nam je plan bio, unatoč izrazito niskim temperaturama, pješke obići sve turističke atrakcije ali ona mjesta koja to nisu, vidjeti što više, jednostavno – doživjeti grad.
Prva na redu je bila Bazilika sv. Stefana. Ovo je zasigurno jedna od lokacija koju ne smijete propustiti. Osim što je ova bazilika prekrasna iznutra i izvana, možda je njen najzanimljiviji dio uski toranj s bezbroj stepenica, na čijem vrhu možete uživati u najljepšem pogledu na cijelu Budimpeštu.
Budući da smo se unatoč slojevima i slojevima odjeće smrznuli, kratko smo se ugrijali u Starbucksu uz šalicu kave i uputili se dalje. U planu nam je bilo prijeći lančani most (Szecheny hid) koji povezuje Budim i Peštu.
Orijentaciju sam prepustila snažnijoj polovici, dok je mene, naravno, više zanimalo kako uloviti što bolje Instagram kadrove. Nije ih nedostajalo. Budimpešta je kao stvorena za fotografiranje, a jedini je problem to što ne znate gdje biste prije pogledali. Bez velike pomoći mape i GPS-a lako smo se snalazili po gradu.
Posjetili smo ulicu Dohany u kojoj se nalazi Velika Sinagoga (Dohany utcai Zsinagoga), najveća i najljepša u Europi, a druga u svijetu poslije njujorške i može primiti čak 3000 ljudi.
Nastavili smo laganim hodom do Lančanog mosta, koji je otvoren 1849. godine, u to vrijeme, jedan od najljepših i najvećih mostova. Uz njega se veže i simpatična legenda koja kaže da će se most srušiti onog dana kad preko njega prijeđe Mađarica koja je vjerna svojem suprugu. No, most ipak nije srušila žena, već njemačka vojska krajem drugog svjetskog rata. Od njega su ostali samo stupovi, ali je na sreću, kroz par godina renoviran i danas s njega puca predivan pogleda na Dunav njegove obale i Kraljevsku palaču.
Nakon što smo prešli most, slijedilo je penjanje na brdo Gelert. Uspon nije bio jako naporan, a red za žičaru je jednostavno bio predug i nismo željeli gubiti vrijeme. Za čas smo bili na proplanku koji gleda na Budim. Ako volite snimati panorame, ovo je pravo mjesto za to.
Treba napomenuti da je cijeli ovaj kvart pod zaštitom UNESCO-a, i da nema toliko turista, pomislili bi ste da ste u srednjem vijeku. Na samom vrhu brda nalazi se Citadela (tvrđava) i kip Slobodi koji je podignut u znak sjećanja oslobođenja od njemačke okupacije. Kip je vidljiv iz svakog dijela grada, a posebnu čar ima noću, kad je impozantno osvjetljen.
Na ovoj strani Budimpešte vam sigurno neće biti dosadno. Tu je i poznati hotel Gelert, Ribarski bastion koji izgleda kao iz bajke, Kraljevska palaća s knjižnicom od 5 milijuna knjiga i stražom koja ne smije ni tepnuti, Nacionalna galerija Mađarske, Crkva Sv. Matije… Odlično mjesto za provesti ugodno poslijepodne.
Ne možete posjetiti ovu zemlju bez da probate slavni mađarski gulaš. Budući da je nama hrana zaista (pre)visoko na ljestvici prioriteta, nismo puno razmišljali. Pronašli smo preslatki mali restoran i naručili ovo tradicionalno jelo. Da, ljut je i jako, jako ukusan! Glavni sastojak za gulaš je meso najkvalitetnije mađarske vrste sivog goveda, a u njega ide još i krumpir, jakoooo ljuta paprika, rajčica i pregršt raznih začina. Za sve ljubitelje malo jače hrane, nema boljeg izbora. Što se tiče vina, svakako kušajte Tokajac, najpoznatije Mađarsko desertno vino. Također, napojnica od 10- 20 % u Budimpešti se podrazumijeva.
Od Mađarskih slastica nikako ne bi trebalo propustiti ni tradicionalni kolač Chimney cake (Kürtoskalács) koji se peče na roštilju i prodaje na ulici. Šuplje slatko pecivo u obliku valjka, začinjeno je cimetom i karamelizirano. Jedno je dovoljno veliko (i slatko) za dvoje.
Ovaj grad nudi toliko toga da nas pri istraživanju i razgledanju uopće nije ometala hladnoća. Večer smo proveli u laganoj šetnji i potrazi za idealnim suvenirima. Cijene suvenira variraju, od prodavaonice do prodavaonice pa smo bili oprezni jer se nikako nismo mogli naviknuti na valutu mađarske forinte (1 euro = 300 HUF). U moru kineskih suvenira (izgleda da i Budimpeštu muče isti problemi kao i Dubrovnik) ipak smo uspjeli pronaći nešto autohtonije suvenire koji će nas podsjetiti na ovaj prekrasni grad.
Vratili smo se u hotel i opustili u New York Café-u, koji je otvoren 1894. godine, a do danas je zadržao status povlaštenog mjesta susreta umjetničkog i kulturnog života grada. Ovaj Cafe je srce i duša Boscolo Budapest Hotela. Baš kao i sami hotel, čija su blaga raspoređena na četiri luksuzne etaže, cafe je sačuvao izvorne dekoracije koje su poznate diljem svijeta. Strop krase freske Gusztáv Mannheimera i Ferenc Eisenhuta, koja datira iz sredine 1800-ih. Raskošne venecijanske lampe osvjetljuju prostor mekim difuznim svjetlom koje se reflektira od pozlaćene stupove. Kad uđete u New York Café putujete u neko drugo vrijeme: profinjenost i šarm Belle Epoque savršena su dobrodošlica posjetiteljima. Poslovičnom ljubaznošću neće vas oduševiti samo konobari već kompletno osoblje. Vani su brončane figure koje podsjećaju na mnoge slikare, glumce i intelektualce koji kao da nikad nisu ni napustili ovo kultno mjesto.
Ni mi nismo željeli otići, ali našem kratkom odmoru se polako bližio kraj.
Iz Budimpešte smo otišli s prekrasnim uspomenama. Mnogo toga još nismo vidjeli i upravo to je razlog zbog čega ćemo se vrlo rado opet vratiti Parizu Istoka. Uslijedila je vožnja vlakom do Zagreba, koja je u najmanju ruku bila pustolovina i najluđi dio našeg putovanja… Ali barem imamo odličnu priču za prijatelje. Destinacija ionako nikada ne bi trebala biti mjesto, već novi način promatranja stvari.
