Pazite što želite, može vam se ostvariti, misao je koja se krož život pokaže apsolutno točnom. “I opet mi se želja ostvarila” – rekla sam Jasmini dok sam joj govorila da putujemo u Dubrovnik za Novu godinu. Ona je naravno to shvatila kao zezanciju sve dok joj nisam proslijedila e-mail kojim sam joj dokazala koje smo sretnice. GoDubrovnik se pobrinuo za nezaboravno putovanje, ni manje ni više nego u naš najdraži grad, grad u kome sve počinje i završava. – Amina Hajdarević
Ovo je već treće putovanje u Dubrovnik u godinu dana i vjerujte nimalo se nisam suprostavljala dobrom osjećaju, skakala sam od sreće kao da do sada nikada nisam bila, a da se ne lažemo, bila sam najmanje sedam puta od kako znam za sebe.
31.12.2016.
Ustajem, uzimam kofer koji je noć prije spakiran, čak me uopće nije zanimalo jesam li nešto zaboravila pa sam se bezbrižno uputila prema autobuskoj stanici. Na stanici sam se našla sa Jasminom (Čupavko moj), ona je bila jako uzbuđena, a ja sam vjerovala da kada je u pitanju Dubrovnik, tu sam nepobjediva, ali Čupavko je prednjačio.
Tu smo! Udišemo taj zrak, obasjava nas to sunce
(zapamtite, nigdje ne grije kao u ovom gradu),
lebdimo iznad te zemlje iako bi trebalo da čvrsto stojimo na nogama jer je pred nama Luda noć, ali “Who cares”?
Nalazimo se ispred ulaza u Stari Grad i imamo tremu. Zamislite, neki leptirići u trbuhu, znače li oni isto kao i kad se zaljubite u neku osobu, samo što to sad znači ljubav prema gradu? Ostavljamo vam to na razmišljanje.
Ulazimo u Stari grad, vučemo kofere Stradunom i smijemo se. Ne vjerujemo da ćemo tu provesti naredna četiri dana, gledamo mapu, tražimo ulicu u kojoj se nalaze apartmani Lejletul u koje smo smještene. GoDubrovnik i Direct Booker nisu mogli izabrati bolji apartman za nas. I evo je, tu smo, osjeti se taj miris bosnaske kuhinje iz restorana Taj Mahal. “Mmmm, mislim da prave šiš čevap, šta misliš da pojedemo po jedan kad se smjestimo?” pitala sam Čupavka, a ona se naravno nije protivila. Pri dolasku u apartmane, dočekao nas je zaposlenik, poželio nam toplu dobrodošlicu i uzeo kofere iz ruku. Samo smo se pogledale i uputile za njim. Wauuuu, apartman je bajka. Lejltul je doista spoj modernog sa starim i to kakav spoj. Apartman je divan i da se ne lažemo, kao znak dobrodošlice nas je čekao ness i bajadera. Govori li to dovoljno o brizi njegovih gostiju? Ima toga još, čitajte dalje.
Ness smo popile ”s nogu” i odmah se uputile prema moru. Dan je savršen, vjetar malo puše, ali sunce sja i svoje zrake rasprostire po moru kao najljepši sjajni plašt.
Par sati do proslave! Dolazimo ispred pozornice na Stradunu na istoj će nas zabavljati prekrasna Doris i Jole. Mi smo to zamislile ovako:Doris će izaći i pjevati do nekih pola sata prije Nove godine i prepustiti Joletu mikrofon. Ali Doris je nadmašila sva očekivanja, ta diva je ostala na pozornici puna dva i pol sata … hit do hita … Osjećamo kako nam grlo ”škripi”, ali pjevamo Dal’ da udarim šakom o sto’ ja, Ja noćas umirem, Moram, … Doris, prestani ostati ćemo bez glasa!
!! 00:00 !!
Happy New Year, best wishes for you, nazdravljamo i bacamo pogleda na prekrasni vatromet … Oooo, pa zaista se ovaj Grad pobrinuo o svemu …
01.01.2017.
Oka nismo sklopile, ostale smo vani čitavu noć, ali ne smije se propustiti izlazak sunca … trk … evo ga. Nakon što smo ispratile Sunce u radni dan, vratile smo se do apartmana i uputile na bosansku kahvu i bosanski sabah (doručak) … ima tu nešto i što nije bilo bosansko, a to je rakija od kadulje (stigla rakija sa Visa i to je bilo na račun kuće za još jedan ugodan dan). Što ugodan, zavidan.
Opet smo pred pozornicom. Spavale smo čitava dva sata, ali nema to veze … Vrijeme je za Novogodišnji koncert ,pjenušac i kamenice u organizaciji Dubrovačkog zimskog festivala. Ma bravo, bravooooo!
Kada sam ušla u restoran, rekla sam da dolazimo na večeru u 18:30h, na što me konobar pogledao sa čuđenjem i pitao u koliko je to? Ja sam ponovila u 18:30h, a on je rekao: a daaaa, u šest i pol’, ne znam ja za to 18 i 30. U šest i pol’ je bila večera u organizaciji GoDubrovnik i restorana Taj Mahal … Obzirom da su mislili na sve, tako su nas počastili u restoranu bosanske kuhinje kako bismo se baš osjećale kao kod kuće i uspjeli su u tome. Servirali su nam Begovu čorbu, platu miješanog mesa (čevape, pljeskavice, sudžukice, ramstek) te specijalitet kuće (u lisnatom tijestu urolana teletina sa gljivama i umakom) … Kada su stavili platu na stol, pitale smo konobara hoće li i oni s nama jesti jer je bilo hrane bar za pet osoba. Ništa se ne brinite, smazale smo sve jer nam je apetit otvorilo vino najbolje vrste … Oooo, GoDubrovnik i Taj Mahal, hvala što ste nas nahranili za naredna dva dana.
02.01.2017.
07:45h, već spremne, trčimo do pijace po preporuci naše drage Marije, idemo po sir. Kaže Marija, nema ga boljeg nadaleko … Marija, nismo našle sir, ponesi nam kad kreneš u naše Sarajevo.
Ostatak dana smo provele u điru. Đir po Stradunu, đir do Lapada, đir po ulicama u Starom Gradu, oooooo đir do plaže Banje Beach. Sad se nešto mislim jesmo li nešto zaboravile napisati … Jesmo! Grad je bio divno okićen, u prazničnoj atmosferi, ta kugla na ulazu koja vas dočeka pa onda svi ti vijenci koji povezuju zgrade i obasjavaju ih, pa medo … uhhhh, koliko toga. Hmmm, vrijeme je za povratak. Ne zaboravite, prije već nešto zaželite, zaželite jako, sigurno će se ostvariti.
