Kad živiš daleko od svog rodnog mjesta, bez obzira je li riječ o drugom gradu ili drugoj državi, uvijek u sebi nosiš jednu dozu nostalgije. Ona može biti potaknuta i najmanjom sitnicom kao što je primjerice neka pjesma koja te podsjeća na dom, fotografija ulice kojom si šetala s prijateljicama poslije škole i pogledavala onog momka koji je imao najljepši osmijeh na svijetu, miris jela koje je mama spremala i koji te podsjeća na djetinjstvo, neki datum koji je važan i značajan doma, a ti si daleko…
Osim nostalgije, udaljenost ti donese još nešto, mogućnost da svaki put iznova doživljavaš svoj Grad, da mu se diviš, da ga ponovo otkrivaš, da upijaš njegove ljepote i čaroliju tako da ti “potraju” do sljedećeg susreta. Da tražiš njegovu posebnost i jedinstvenost i u najobičnijim svakodnevnim stvarima, scenama, trenucima. Sve to je puno lakše kad se svom Gradu vraćaš, kad ga posjećuješ, kad ti nedostaje, jer kad si uvijek tu, dogodi se da ne primjećuješ svu tu ljepotu koja te okružuje. Ili je možda ne cijeniš dovoljno. Događalo se to i meni, događa nam se svima… Upravo zato, svaki put kad dođem, želim i volim odstupiti od nekih uobičajenih ruta, ulica, našeg divnog Straduna odlučim i prošetati nekim drugim, manjim, skrivenim ulicama, dvorištima i kutićima. I tako iznova otkrivati posebnost u ‘običnome’, ljepotu u svakodnevnom…
Jednog ljetnog jutra ustala sam vrlo rano da izbjegnem nesnosne vrućine (u tome nisam baš uspjela!) i veće turističke grupe (u tome sam poprilično uspjela!) i odlučila prošetati našim Starim Gradom, ali dijelovima koji su iza onih nekih uobičajenih ruta i kojima odavno nisam šetala, po Svetoj Mariji, Mrtvom Zvonu, Karmenu… Možda je i bolje da se ovuda ne šeta prečesto kako ne bi narušili taj mir koji se tamo još uvijek može naći, sklad i ritam života ljudi koji tamo žive. Ali ipak ponekad, s vremena na vrijeme, da se podsjetimo da Grad nije samo Stradun, da u tim malim starim kućama i iza kamenih zidova još uvijek žive naši ljudi i da ti ljudi održavaju Grad živim.
Susrela sam gospođe dok stavljaju sušit’ robu, gospare kako sjede ispred kuća pokušavajući se rashladiti nakon još jedne prevruće noći i sa svima sam razmijenila koju riječ, koje dobro jutro s osmijehom, popričala kratko kako se “ove vrućine više ne daju izdržati i kako jedva čekamo zimu”, fotografirala, šetala, razmišljala… Za mene je to bilo posebno jutro i doma sam otišla punog srca, s osjećajem da će na kraju ipak sve biti baš kako treba.
