Nakon ovogodišnjih izložbi u Bruxellesu, Parizu i New Yorku, a prije velike izložbe u zagrebačkom MSU u 2019. godini, fascinantni umjetnik, pariški Osječanin Davor Vrankić dolazi u Dom Marina Držića.
Davor Vrankić rijetko je uspješan hrvatski umjetnik današnjice koji je, nakon završene Likovne akademije u Zagrebu 1991.godine, svoju sreću okušao u Parizu, gdje i danas živi. Tamo je stvorio ugled umjetnika koji je priznat u svijetu, pa tako njegovi radovi danas krase njujoršku MoMU, nizozemsku zbirku Over Holland i brojne privatne kolekcije.
Iz njegove internacionalne karijere, posebno je zanimljiva jedna anegdota.
2001. godine odlazi u New York, te u svoj kofer sprema šest radova te popis kontakata koji bi mu trebali pomoći ostvariti prve galerijske susrete u milijunskom gradu. Dok je razgovarao na telefonskoj govornici, polaže kofer na trotoar. Kad je završio razgovor i shvatio da nema kofera, počeo ga je panično tražiti po ulici.
Alberto Mantilla, kolumbijski dizajner poznat po dizajnu doza za sol i papar u obliku zagrljenih čovječuljaka, šetajući ulicom primjećuje dobro odjevenog crnca koji prodaje crteže. Zainteresirao se za njih, a mladić mu ih sve prodaje za 150 dolara. Shvativši da će dobiti 150 dolara za crteže, nudi mu i kofer za 10 dolara. Alberto je shvatio da se radi o krađi, pa nije kupio kofer u kojemu se još nalazio portfolio te pozivnice za nadolazeću izložbu u Parizu. No, jedna pozivnica s brojem njegovog pariškog telefona ostala je zataknuta na ramu jednog crteža. Ubrzo su uspostavili kontakt i dogovorili susret u New Yorku.
Vrankić mu poklanja jedan crtež, a ostatak završava u kolekciji Ronalda S. Laudera kojeg je susreo nekoliko dana poslije u Trump Toweru.
Mlada dubrovačka kustosica Anita Ruso uvidjela je sličnu nit vodilju u Vrankićevim crtežima i djelima jednog od naših najpoznatijih komediografa. Motive ljudske nakaznosti autorica nalazi tako u poveznici s Držićevom komedijom “Novela od Stanca” gdje se mladići u već poznatoj sceni izrugivanja i igre sa starim Stancem ili u poznatom prologu Dugog Nosa u Dundu Maroju kada govori o gruboćama koje je vidio tijekom izmišljenih putovanja u zemlje magije tzv. daleke Indije.
Jedan od najstrašnijih crteža na dubrovačkoj Vrankićevoj izložbi je Asphyxia iz 2006. Promatraču ona izaziva dvostruku tjeskobu i stezanje želudca: uz činjenicu što je čudovište strahovito ružno u svojoj nemogućoj pozi i iskešenoj grimasi, ono je štoviše i tragično u svojoj zarobljenosti u vremenu i prostoru. Gregor Samsa opet se preobrazio, ali ovaj put u nastrano, besmisleno čudovište. Grimasa usana nije grimasa koja tjera u smijeh već ona od koje se prestravljujemo, a sam pogled duboko je potresan pokazatelj tragičnog apsurda u koji je Vrankić zatočio svoj lik. Ovdje zaista vrijedi mudrost koju je Držić stavio u usta Tripčetu u Dundu Maroju: „Reče se: tko je bjestija, bjestija će i umrijet.” Možete biti sigurni – ovo će biti najstrašnija izložba koju ste ikad vidjeli.
Izložbu ‘O gruboći – Držićeva groteska’ možete pogledati u Domu Marina Držića u Širokoj ulici.
