Neka te ne zaboli ruka na kojoj grad naš držiš, nigda, nigda,
premda ti nije lako, moj sveti Vlaho, ima svakakvijeh nas,
što ćeš, i teškijeh i lakih, ovako i onako, lijepijeh, grubih, zlijeh, dobrijeh — ni svi prsti na ruci tvojoj nijesu jednaci;
vele mlad baš nijesi, kako ni ja, zato si mudar, hoćeš rijet, i tako i jes, s godištima, po vrsti sve dođe; ti si vazda s nama i vazda pronat,
ne smetaju ti daždi ni žege, da te zebe po ruci splela bi ti rukavicu, ma tebe ne mori studen nego brige, a od njih konat
ne može se učinit… ja nâjviše ti, sram
nije me, volim tvoju festu, znaš, kad po gradu nose ti ruke, noge, glavu, a ti to sâm
sve ozgo gledaš, gledaš i nešto sve u bradu govoriš…
Luko Paljetak, pjesnik dubrovački
Tijekom godina odrastanja uvijek sam bila vezana za tradiciju i kulturna zbivanja. Voljela sam promatrati koliko je snažna ta prošlost u sadašnjosti i kako definira budućnost. Ovdje u Dubrovniku, u protekla tri dana saznala sam više o Gradu nego li ikada prije. Zanimljivo je kako kroz Dubrovnik prošetaju milijuni iz raznih dijelova svijeta, a grad je svejedno ostao svoj. To je nekada dobro, a nekada loše, ovisno iz kojeg aspekta gledate na promijene i razvoj. Ipak, Dubrovnik i Dubrovčani imaju razvijenu svijest o svom kraju, svom zaštitniku i spomeniku kulture samoga grada. Veličanstvena Festa svetog Vlaha događaj je koji trebate doživjeti iz više razloga. Za početak, umiruje. Zatim vas obuzme neki dobra energija i na kraju se osjećate važnim jer sudjelujete u povijesti i tradiciji koja u ovom gradu nikada neće izblijediti.
Ono što mi je privuklo pažnju jesu “Dubrovački trombunjeri”. Opisali smo ih ukratko kada smo vam donijeli djelić atmosfere s otvorenja Feste, ali me je zanimalo kako je to biti predvodnik procesije, vodič kroz Festu i što to zapravo znači biti i živjeti kao trombunjeri. Danas, na zadnjem danu Feste, održana je svečana misa na Gorici svetog Vlaha. Mjesto na kojem je sagrađena crkva jednostavno je veličanstveno. Jednostavno i veličanstveno dvije su krajnosti, ali upravo krajnosti i jesu karakteristika za Dubrovnik. Na Gorici gdje se nalazi crkva možete vidjeti Dubrovnik u jednom drugačijem svjetlu. Od tamo vidite doslovno cijeli Dubrovnik, a more i nebo razdvaja sunce i dodaje čar ovom mjestu koje očarava na prvi pogled.
Dubrovački su trombunjeri naziv dobili po trombunu, tradicionalnom oruđu iz kojeg se pucaju plotuni, a naziv trombun opet potječe od riječi bombarda što označava spravu za pucanje. Oni su danas rano ujutro započeli procesiju iz Grada prema Gorici. Kako živim blizu crkvice dočekala sam ih kao i većina prolaznika kod hotela Libertas gdje su naravno, pucali. Tomislav Macan, predsjednik trombunjera na samom početku našeg razgovora naglasio je kako je biti trombunjerom velika čast. Da je za njih to velika čast vidi se u njihovu držanju, ponosnom pogledu i malenoj dozi uzbuđenja kada imaju prilike pucati iz trombuna.
“Biti trombunjerom iznimna je čast i veliki zadatak za sve one koji budu izabrani stati u povorku kako bi predvodili procesiju koja je od iznimne važnosti za Grad. Najčešće trombunjeri postaju oni koji su se jako potrudili oko Feste i godinama radili na njoj ili su pak ovdje došli generacijski, odnosno predana im je ta čast da budu trombunjeri s koljena na koljeno”, započeo je priču Tomislav. Kako sam primijetila da je ove godine od 36 trombunjera koji su sudjelovali na Festi, dosta mladih ljudi, zanimalo me na koji način oni smiju pristupiti ovom svečanom činu.
“Kada jednom dobijete priliku biti trombunjer, morate odraditi godinu dana staža. Tada učite povijest, kako pucati, kako nositi nošnju i naravno protokol za procesiju”, s osmijehom komentira Tomislav koji krajičkom oka promatra što to rade ostali Trombunjeri. “Koja je poruka trombunjera drugima?”, upitala sam Tomislava koji je odgovorio s velikim ponosom u glasu “Treba učiti od starih i poštovati što su nam dali. Treba čuvati tradiciju jer ona ima svoje vrijeme i vrijednost. Ona nas uči kako hodati danas i kakav biti sutra”.
“Moj sin je četvrto koljeno trombunjera u obitelji. Druga smo obitelju društvu. I ono što nas veže jest tradicija, čast i ponos”, Ivan Čerjan, jedan od trombunjera koji je sa svojim sinom Vlahom primjer onih koji već godinama njeguju tradiciju bez zadrške. “Bitno je da tradicija i povijest nastave biti s nama. Treba prenijeti na mlade, ono što su nam stari ostavili”, zaključio je Ivan.
Ako želite saznati nešto više o Dubrovački trombunjerima posjetite njihovu web stranicu. Iako njeguju tradiciju, znaju kako bez susreta novih tehnologija i kanala komunikacije i tradicije neće tako lako moći doći do ljudi i prenijeti svoju poruku. Po završetku procesije barjaktari odlaze u svoja mjesta iz dubrovačkog područja i okolice sa svojim barjacima prenijeti blagoslov Parca svima koji na taj dan nisu mogli u Grad. Kako je Festa obilježena ove godine i kako to trombunjeri izgledaju kada uživaju u svojoj tradiciji pogledajte u galeriji fotografija koju smo pripremili za vas.
Fotografija: Marija Gaura
Naslovna fotografija: Dubravko Lenert
