Nedavno otvorena izložba Duje Medića u Domu Marina Držića pod nazivom Poziv dum Marina Držića, ostavila je mnoge bez teksta. Naime, rođeni brelanin i vješti vladar svoje produžene ruke – olovke, prikazao je njegovu viziju lika i djela Marina Držića. Dujin Držić rodio se vrlo neplanski i naizgled nepovezano u njegovom umjetničkom univerzumu prije nekoliko godina kad su ga u pariškom muzeju Quai Branly zaokupile afričke maske. Tada je crtao u svoj notes različite maske sivim tonovima na bijeloj pozadini. Maske su precizno voluminizirane, pa nam se čini kao da ih ovaj tren možemo odvojiti prstima od pozadine i staviti preko lica. Upravo te arhetipske maske dale su obličje Dujinom promišljanju o Držiću kao svećeniku.
Dujini „Ljudi nahvao 1“ najbliži su arhetipu pariških maski, odnosno afričkih maski. Prikazano je lice koja ima i nema ljudska obilježja. U jednom trenu neodoljivo je ljudsko, a u drugom trenu se razlama i postaje puki element od kojeg nešto može i ne mora postati čovječno. Lakomost i požuda ono je što te elemente sprječava da se spoje u čovjeka pa tako postaju – kako je naglasio biskup Uzinić – „neljudi, bez emocija, bez sposobnosti za molitvu i preobrazbu koja bi im se trebala dogoditi“.
Misao vodilja cijele izložbe bila je propovijed biskupa Mate Uzinića održana na misi zadušnici za Marina Držića 3. svibnja 2017. godine. Naime, ona je ključ za tumačenje i razumijevanje Dujine predodžbe Držićeva svećenstva. Crtežom „2. svibnja 1567.“, Medić nas podsjeća na datum Držićeve smrti. Tri zakrivljene crte nastale su prema obliku ljudskih rebara. Crtajući tri rebra, Medić priziva na teoriju zavjere Dubrovačke Republike, prema kojoj je vlada poslala tri plaćenika da ubiju Držića kad su doznali da se uputio u Veneciju izvršiti „državni udar“.
Jedan od najzanimljivijih crteža na izložbi u vizualnom, ali i u smislu tumačenja je Medićev „1 Pt 2, 4-10“. Umjetnik prvom dijelu prve Petrove Poslanice (1 Pt 2, 4-10), koji se odnosi na „novo svećenstvo“, pristupa vrlo plastično kroz jednostavnu simboliku nepravilnog kamena, te ga poistovjećuje sa Svetim Pismom govoreći da tko u Njega vjeruje, neće se postidjeti, a onima koji ne vjeruju, kamen će postati predmet spoticanja. Simbolički prikaz svećenstva Medić donosi u nježnoj, razlistaloj i poetskoj formi kroz koju svećenstvo promatramo kao uzvišeni dar, poziv koji dolazi od Boga.
Jedno od najljepših i najneobičnijih kompozicija ovog Medićevog ciklusa bez sumnje je „Zaređenje“. Čin zaređenja prikazan je u liku lebdeće figure Isusa Krista koji ulazi odabraniku u utrobu da se vječno nastani u njemu. Tri figure na desnoj strani predstavljaju prisutne svjedoke među kojima stoji nadbiskup koji ga zaređuje. U jednakoj maniri kvadratastih trupova i savijenih nogu Medić crta i „Obitelj“ kao odraz fizičkog i duhovnog zajedništva koje predstavlja temelj društva. Držić je na njemu predstavljen u središnjem liku sa znakom križa na čelu. On je tako u očima Božjim „zaradio“ trajni blagoslov za svoju obitelj čije se težište sada nalazi u njemu, Božjem sluzi i odabraniku.
Duje Medić uzdrmao je već pomalo uštogljeno stajalište prema Držiću kao svećeniku, koji je svoje zaređenje prihvatio kao „obiteljsku obavezu“. On je danas jedan od najistaknutijih hrvatskih slikara – grafičara te je dogurao uz bok najboljima, poput Davora Vrankića. Ukoliko još niste, posjetite izložbu do 20.svibnja i podržite novi projekt mladnog umjetnika!
Photo: Katalog izložbe “Poziv dum Marina Držića” /Juraj Vuglač
